O licu boje osmeha, značaju pozitive i vedrog duha u životu i poslu, iz pera Hrvata na službenom putu u Srbiji.

Nedavno su me na jednoj interviewu za posao u Zagrebu (radilo se o IT start-up firmi) pitali „koja je moja najveća strast“, „šta me nadahnjuje u poslu“ i sl. udice da upecaju malo više mojeg karaktera u tih 30min. Kako sam pobornik da na svim razgovorima za posao treba biti iskren u pogledu očekivanja i mogućnosti, samo poraditi na prezentaciji dosad učinjenog, jer ćeš u protivnom dobiti posao koji ne želiš rekao sam istinu i ovaj put.

Image

A saznanje često ne dolazi samo od sebe. Ne bi čovjek vjerovao koliko često ti je potreban vanjski okidač da elementarno spoznaš samoga sebe. Nakon što je pitanje ispitivača ostalo visiti u zraku, ja zastanem, promislim nekih 10s i puna srca odgovorim: ljudi. Nemojte me krivo shvatiti, ne kandidiram se za humanista godine, stipendiju zaklade Majke Tereze ili Nobelovu nagradu za mir, naprosto sam s vremenom stvarno shvatio da se jedino okružen ljudima osjećam na vrhuncu, inspiriran. Volim ja gledati filmova doma, čitati Zagora, čak i u nedostatku zgodne djevojke spavati sam, ali u suštini se najbolje osjećam kad sam s ljudima.

Da se vratimo na naslov. Radio sam za jednu inženjersku firmu 2 godine u Srbiji i prošao je cijelu: od Sombora do Vranja, Pirota do Užica. No ovo nije putopisna priča koliko god Srbija ima živopisnu prirodu, kulturu i običaje. I tako vozim se ja od sastanka do sastanka, skupljam kilometražu ko jedan prekaljeni turski vozač šlepera i spavam po hotelima (što je ponekad znao biti i eufemizam za tip smještaja u manjim mjestima) i dižem se sa istim rasporedom u glavi. Čovjeku raj dosadi pa Eva zezne stvar sa jabukom, a kamoli neće meni ovakva turneja od života. I mislim si ja, dok popravljam kravatu prije ulaska na još jedan sastanak: „Kako mi se ne da danas“. Svi smo taj trenutak proživjeli puno puta i svaki puta se nekako uspijemo natjerati da stavimo obvezu prije gušta. I ta odgovornost, tko ju izmisli…

I taman prije nego što uđem, zastanem, duboko udahnem i prođe mi kroz glavu; pa ne mogu ljudima doći na prvi sastanak, još kao čovjek iz dalekog Zagreba u XY mjesto neraspoložen. Pa makar i ništa ne napravio od posla, ajde da nam bude ugodno tijekom pregovora. Jednom se živi. I dobro se vraća dobrim.

Jedan moj prijatelj iz Beograda Zoran tako živi cijeli svoj život. Nastojeći kanalizirati pozitivnu energiju, povezivati, promicati atmosferu tolerancije i prijateljstva. Tako da se ne isplati zbog trenutnih (one)raspoloženja kvariti sinergiju sa ljudima koje dodirujemo. Ušao sam na sastanak sa licem boje osmijeha.

Domaćini Užičani su bili blagonakloni i zabavni. Taj dan posao nismo odradili, ali podiglo mi se raspoloženje u nastavku dana.

Carpe diem. Gorivo: pozitiva.

Marko Globan*

Zagreb, Hrvatska

*(autor je mladi biznismen iz Hrvatske, čest i rado vidjen gost Beograda i Srbije, čija je srca osvojio besprekornim šarmom, duhovitošću i bezuslovnim prijateljstvom. Ovaj bivši vaterpolista za vreme studija bio je stipendiran kao posebno darovit student Ekonomskog fakulteta ZG Sveučilišta, učesnik je brojnih seminara i dobitnik više priznanja u zemlji i inostranstvu).

Advertisements